Dvorac – Trakošćan

Dvorac – Trakošćan

Od svih dvoraca u Hrvatskom zagorju Trakošćan je najpoznatiji i najposjećeniji. Pamtimo ga najčešće po školskim ili obiteljskim izletima za prazničnih dana. Pamtimo ga po njegovim vlasnicima Draškovićima, osim Zrinskih, najpopularnijoj hrvatskoj plemićkoj obitelji iz feudalnoga doba. Pamtimo ga kao inkarnaciju romantike 19. stoljeća, kao savršenu sintezu prirode i arhitekture. I danas, kao i prije pola stoljeća, ne ostavlja nas ravnodušnima, pa smo još uvijek oduševljeni kao i Đuro Szabo koji je 1939. godine napisao: »...Ne znam jesam li se u ikojem našem parku osjećao sretnijim nego u Trakošćanskom, i to ne samo prvi put, kad me je očarao, već svagda kad bih tamo došao. Ovaj veliki i vječni sklad između parka, jezera, potoka Bednje, okolnih brda i te neistinske gradine tako je neobičan da sam uvjeren da bi se tu onaj nesretni kralj sanjar Ljudevit Bavarski prije smirio no u svom sličnom Neuschwansteinu kojem fali svaki duh prošlosti.«
Lijepo smješten na visokom brežuljku s perivojem usred park-šume, Trakošćan ubrajamo u spomenike kulture i prirode najviše kategorije. Podaleko od većih mjesta, pomalo izoliran u brežuljkastom kraju između Ravne gore, Macelja i Strahinščice, Trakošćan je jedna od najljepše formiranih i održavanih parkovnih cjelina bogate vegetacije, pune zanirnljivih vizura, panorama i ugođaja. Trakošćan je istodobno kulturno-povijesni spomenik i prirodni pejzažni ambijent, što čini nedjeljivu cjelinu. Ne zna se tko je sagradio Trakošćan i kada. Nastao je vjerojatno u 14. stoljeću kao manja utvrda u tadašnjem obrambenom sustavu zagorskog prostora. Trakošćan je od svih zagorskih dvoraca uspio najviše očuvati duh vlastelinskog središta i plemićkog posjeda kao i izgled otmjenoga zagorskoga dvorca visokoga hrvatskog plemstva. Dočekao je kraj Drugoga svjetskog rata zapušten, ali bitno neoštećen s većinom očuvanog inventara. Njegov posljednji vlasnik Ivan X. Drašković otišao je s obitelji, nakon nacionalizacije Trakošćana 1945. godine, u Austriju. Godine 1953. dvorac s perivojem i park-šumom proglašen je spomenikom kulture i prirode, a sam dvorac s inventarom postao je muzej.